Kako se u Srbiji političko klatno klati? Što je vladavina duža, naslednici su bezbojniji. „Mladi vukovi” nove političke klase koji su posle događanja naroda požurili da steknu bogatstvo pre nego što ih smene, i isto tako njihovi stariji drugovi željni „vlasti radi vlasti”, odjednom sada tvrde da su oduvek bili levičarske orijentacije, možda čak i zagovornici „marksizma sa ljudskim likom”. U redu, to je novi jezik na međunarodnoj sceni, uostalom imati vlast po cenu svih mogućih kompromisa sasvim je razumljiv razlog tih novih „otkrića”.
U svakom slučaju, biti danas levica u Srbiji zaista nije lako. Jer, levica ne bi trebalo da veruje da je isključivi vlasnik svih vrlina kada se radi o pitanjima u vezi sa odnosima unutar društva i socijalnom pravdom, baš kao što bi i neke druge partije mogle da budu daleko ubedljivije u borbi protiv siromaštva.
Pri tome, važi za sve, suštinu predstavlja sledeće:kada se politička debata oprosti od ideja i principa, kada postane puka marketinška prezentacija za potrošače, dnevnim redom dominiraju ekstremizam i ratoborna jednostavna rešenja. A jednostavnih rešenja u Srbiji nema. Realizam nije da se prilagođavate stvarnosti nego da je menjate.
Dakle, socijalisti Ivice Dačića znaju da moraju da se uhvate u koštac sa svim problemima modernizacije tako što će za sebe čvršće vezati one koji bi mogli da odu, dakle stare birače, a istovremeno ne reći da sve ostaje po starom. Stranka tek treba da kaže da li je, osim za tržišnu privredu, ujedno i za tržišno društvo.
I sve to u uslovima kada su Srbiji potrebne stvarne reforme, a ne samo kozmetička prilagođavanja i kada se svako nada da će neophodne žrtve tih reformi podneti neko drugi. Pri čemu ta dva osećanja uopšte nisu spojiva. I kada ni jedan političar u Srbiji ne želi jasno da kaže: „To što vi od mene zahtevate, ja nisam u stanju da učinim!” Konačno, problem odnosa sa građanima Srbije neće se samo određivati na ekonomskim i socijalnim pitanjima, koliko god ona važna bila. Odnos se uspostavlja i načinom vladanja i pažnjom koja se posvećuje socijalnom i kulturnom razvoju zemlje. Bahatostvlasti u uslovima „klijentelizacije” velikih partija i njihovo prožimanje sa državnim aparatom, što sve sprečava suštinske reforme institucionalnih struktura, uvek se osvećuje. Čak i kada predsednik države i predsednik vlade imaju iza sebe ogromne partijske aparate koji po automatizmu donose određeni procenat glasača.
Znači, stranka sadašnjih i budućih penzionera traži veće penzije, među njima su i sitne zanatlije i trgovci. Snaga ove stranke tzv. sive sile biće sve veća, a njihov se problem ne može rešiti samo ekonomskim rastom. Još manje ulaskom Srbije u NATO! Istina, od vođe stranke penzionera još nismo čuli stav u vezi sa ulaskom države u NATO. Umesto toga, koalicija oko SPS-a mogla bi da zahteva da u svaki sporazum sa EU uđe i povelja o nezaposlenosti.
Socijalisti Ivice Dačića nisu javno saopštili ni svoju doktrinu o budućnosti javnog sektora. Da li su oko toga doktrinarni u teoriji, a oportunisti u praksi? Kako cele gradove u Srbiji, s armijom nezaposlenih, otrgnuti od očaja?
Otvoriti radna mesta, rasteretiti privredu, podstaknuti kreativnost pojedinaca, konkurentsku sposobnost, efikasnost. Jer, establišment i sistemsu ti koji onemogućavaju malom čoveku da i on dobije fer šansu.
Na jednoj strani su vlast, novac i privilegije. Na drugoj su ideološki koreni i socijalna baza. Ivica Dačić mora pažljivo da izabere. Strateški. Inače, cela stvar može da mu eksplodira u lice. Raskol na levici! Mudra izreka velikog sovjetskog satiričara Iljfa glasi: „Nije važno da li ti voliš partiju, već da li partija voli tebe“.
Posle događanja naroda u Srbiji od 5. oktobra umesto da se društvo totalno otvori, fabrike su se zatvarale. Aktuelna ideologija novog svetskog poretka je tržišni lenjinizam, mnoge ideologije novog svetskog poretka su zasnovane na čistom komunizmu, kombinacija je dogmatskog ekonomskog modela i makijavelističkih metoda čvrstog držanja poluga vlasti. Demokratizacija u tim okolnostima i u Srbiji ide postepeno, a sve što je postepeno ocenjujemo kao neuspešno.
Srbija spada u zemlje jeftinih nadnica, u novoosvojene rajeve profita. Iskorišćavanje razlika u životnom standardu, platama i poreskim zakonima počelo je, doduše, još mnogo ranije. Država ovim procesom teško da može da upravlja, jer profiteri deluju globalno.
Osnov egzistencije svake države je porez, globalizacija je omogućila da za svakog onog ko poseduje dovoljnu ekonomsku moć porez postaje predmet trgovine. Otvarajući se prema stranom kapitalu država Srbija postaje i ranjiva u odnosu na taj kapital. Može čak da bude i ucenjena. Kako na tu vrstu odnosa gledaju domaći kapitalisti, da li zakon važi za sve ili ne, druga je priča.
Iako, Srbi u principu ne mrze kapitalizam.Iako, Srbija ne može da ozdravi uz jučerašnje recepte, ma kako oni uspešni bili. Zaista ne znam šta o ovome misle u SPS-u?
Скорашњи коментари